[[''Ne slagati se'']]
Nekada nije bilo dozvoljeno nikome da slobodno misli. Sada se to može, ali niko više nije u stanju da to čini. Sada ljudi misle onako kako pretpostavljaju da bi trebalo misliti. I to se smatra slobodom. (O. [[Špengler]], [[Sumrak zapada]])
Istorija čovečanstva je istorija neslaganja. Oduvek – iako u različitim formama i s različitim ishodom i pretpostavkama – ljudi se bune. Čine to na razne načine i na različitim nivoima, što je veoma teško svesti na jedinstvenu [[paradigmu]], ali, uprkos tome, pred nama se pojavljuju kao nešto srodno i opoziciono delovanje i protesti, i zahtevi za drugačijim poretkom ili, barem, suprotstavljanje jednom ustanovljenom načinu mišljenja koje pretenduje da ima isključivi legitimitet. Revolucija i buntovništvo, raskol i protest, revolt i pobuna, [[antagonizam]] i neslaganje, nepokornost i buna, štrajk i neposlušnost, otpor i sabotaža, osporavanje i oružana pobuna, gerila i ustanak, nemiri i bojkot: sve su to različite forme neslaganja, izrazi raznolikosti koji imaju osnovu u jednoj jedinoj matrici „drugačijeg pogleda“ u odnosu na poredak, na vlast, na dominantni način gledanja na stvari.
[[Prometej]] se usprotivio volji bogova koja je nametala potčinjenost smrtnika a [[Sokrat]] to isto čini kada je reč o nepravednim zakonima atinskog polisa. Kasnije, red je na [[Spartaku]] da se pobuni zbog diskriminatornih propisa koji njega i njegove prijatelje označavaju kao robove. Usprotivili su se i [[Tiberije Grah]] i [[Katalina]], s ogromnom smelošću koja je bila potrebna za njegovu zaveru, a isto tako i [[pobunjenici koji su ubili Cezara]]; zatim i [[čompi]] i [[anabaptisti]], iako s nesrećnim ishodom.
Usprotivili su se [[Luter]] i srednjovekovni [[jeretičari]], kasnije, [[Đordano Bruno]] i [[Julije Cezar Vanini]], dajući za sva vremena dokaz hrabrosti u protivljenju. Nije se slagao ni sam Hristos, koji se, imajući na umu „nebesko carstvo“, usprotivio nepravdama ovog zemaljskog.
Usprotivili su se [[Kromvel]] u Engleskoj i američki pokreti protiv ratova u Vijetnamu i Koreji, pa [[Marks i Engels]] zbog vladavine kapitala.
Usprotivili su se [[antifašisti]] i [[Pazolini]] u Italiji novom fašizmu potrošačkog konzumerističkog društva, francuski revolucionari [[1789.]] i oni u Rusiji [[1917.]] ali, kasnije, i [[sovjetski disidenti]] protiv loše realizovanog komunizma i [[Nelson Mandela]] protiv segregacije, [[Martin Luter King]], [[Če Gevara]] pa i sam [[Gandi]], jednostavno odbijajući poslušnost.
[[Sankara]] se usprotivio zapadnom imperijalizmu u Africi, [[„šezdesetosmaši“]] su protiv očeva, [[„Bela ruža“]] se usprotivila nacionalsocijalizmu, [[Pepino Impastato i Paolo Borselino]] borili su se protiv mafije a građani Čehoslovačke protiv Sovjetskog Saveza ustali.
Takođe, i to u skorije vreme, pobunili su se 2001. u Đenovi [[antiglobalisti]], a to isto čine danas Sicilijanci protiv američkog sistema za satelitsku komunikaciju (MUOS) i stanovnici regiona Pijemonte protiv izgradnje superbrze železničke pruge.
Već iz ovih primera, koji su izabrani bez ikakvih pretenzija na iscrpnost i neizbežno su bazirani na impresijama koje pobuđuje raznolikost galerije ljudskih avantura, jasno se uočava kako protivljenje predstavlja u svakom smislu konstantu istorije. Ono se uspostavlja, ako se u najširem smislu poslužimo jednom kategorijom iz [[Hajdegerovog]] dela Bitak i vreme – kao „egzistencijal“. Bitak-u-neslaganju, ako baš hoćemo da se izrazimo u kontekstu hajdegerovskog pojmovnog aparata, spada u specifičnosti svojstvene čoveku kao nestabilnoj životinji čija je struktura takva da stabilnost i ne podrazumeva.
Budući da je „životinja protivljenja“, čovek oduvek zauzima svoj stav u odnosu na postojeću vlast i dominantan simbolički poredak. Kao što je to već [[Spinoza]] znao, nikada neće biti dominacije koja je do te mere kapilarna i sveprisutna da je u stanju da u potpunosti iskoreni čovekovu sposobnost da joj odoli i pruži otpor, da protestuje i pobuni se. Po analizi, nikako površnoj, čini se da je samo čoveku među svim bićima u ovoj božjoj tvorevini svojstveno protivljenje kao jedan od bitnih prerogativa . Ka ko [[Kami]] to kaže „čovek je jedino stvorenje koje odbija da bude to što jeste“, a da ne govorimo o nepristajanju da se zadovolji postojećim socijalnim, političkim i simboličkim poretkom.
Druge životinje to ne čine, osim u bazičnoj formi, tesno povezanoj sa zakonitostima života. Samo se čovek protivi kada su i njegove primarne potrebe zadovoljene, protestuje, pobunjuje se i kreće putem revolucije ili prevrata da menja politički poredak koji smatra odstupanjem od onoga kakav bi trebalo i mogao da bude.
Na prvi pogled, pojam neslaganja se čini neodređenim i preširokim, i to u meri da aludira na sve i ništa, takođe, da je njegov smisleni prostor otvoren za iskustva i protagoniste koji su međusobno beskrajno različiti: od pojedinačne muke do svetske revolucije, od pravog raspeća zbog „jeretičnosti “ do razbojnika koji se protivi zakonu, od organizovane akcije do pasivne neposlušnosti, od kulture do politike, od umetnosti pa sve do „metafizičke pobune“, kako je to definisao Kami.
Ipak, i preko tih raznolikih oblika koji su uzajamno nesvodljivi uprkos svakom izoformizmu, postoji zajednička perspektiva, odnosno određena konstanta neslaganja koja se u potpunosti ne može objasniti njegovim pojavnim formama i to je ono što protivljenje čini mogućnim, od čompija do [[Povelje 77]], od hrišćanskih jeretika do [[Crnih pantera]].
Čini se, dakle, da tajni algoritam protivljenja može biti izdvojen u onome „reći ne vlastima“, postojećem stanju ili vladajućem simboličkom poretku, što se rađa pre svega u svesti pojedinca i pretvara u volju za samostalnost i nezavisnost, ako hoćemo i u čežnju za oslobođenjem i stvaranjem nekog alternativnog puta.
U stvari, još od arhetipskog mita zapadne filozofije, pećine u [[Platonovoj „Državi“]], sloboda je koncipirana kao proces oslobađanja iz nepravedne situacije i ideološkog okvira koji se smatra izopačenim; proces, koji se aktivira u ime početnog principa neslaganja a koji mobiliše protagonistu u perspektivi dostizanja nečeg smišljeno drugačijeg posredstvom anticipirajuće ideje koja ga, zajedno sa istomišljenicima, pokreće ka plemenitijoj neposrednoj budućnosti u čijem svetlu sadašnjost izgleda nesavršena i protivrečna.
U toj simbiotičkoj vezi istine i oslobođenja, čini se da s pravom može da se prepozna osobenost zapadne filozofije a možda i istorijsko iskustvo Zapada u celosti, sledeći taj pravac koji od Platonove pećine preko jevanđeoskog „istina će vas osloboditi“ (Jovan 8, 32) i raznih levih emancipatorskih pokreta, vodi do prosvetiteljstva koje se, kantovski gledano, može shvatiti kao „izlaz“ ([[Ausgang]]) iz stanja nezrelosti.
Neophodno je odmah precizirati da neslaganje – iako se u politici pojavljuje pod različitim pojmovnim odrednicama (pobuna i revolucija, osporavanje i nepokornost), a koje upravo od njega potiču – po svojoj suštini jeste čin koji prethodi svim svojim političkim oblicima.
Prometej- grčki polubog koji je nasuprot volji ostalih bogova dao ljudima vatru.Paradigma – ustaljeni obrazac, skup pravila I metoda.
Antagonizam- najteži oblik društvene protivrečnosti, sinonim suprotnosti.Tiberije Grah- pokušao da sprovede reforme Rimske republike polovinom 2. veka p.n.e. Ubijen sa 300 pristalica od strane pobunjenika.
Čompi- radnici manufakturne odeće u XIV veku. Podigli ustanak protiv imućnih vlastelina.
Anabaptisti - članovi verskog pokreta unutar protestantizma.
Djordano Bruno - usprotivio se na naučni nacin ustaljenom mišljenju naroda i crkve o ravnoj Zemlji, te je spaljen na lomači od strane katoličke crkve.Pobunjenici su ubili Cezara 44. godine p.n.e. kao odgovor za uspostavljanje njegove diktature.Spartak- usprotivio se rimskom robovlasništvu i izrabljivanju gladijatora oružanom pobunom protiv vlasti. Razapet je sa ostalim predvodnicima nakon sto je pobuna ugušena.Oliver Kromvel - podigao revolucije protiv monarhista u Engleskoj.Karl Marks i Fridrih Engels - napisali knjigu "Kapital" u kojoj se suprotstavljaju kapitalistickom poretku.Pazolini - marksista koji se suprotsavljao kapitalizmu.Martin Luter King - usprotivio se korumpiranosti katoličke crkve, na njegove prigovore isključen je iz crkve, zbog čega je osnovao protestantsku crkvu kao nezavisnu.Antifašisti - protivnici fašizma u Italiji i Nemačkoj i drugim državama.1789. - revolucija u Francuskoj, Pad Bastilje.Mahatma Gandi - usprotivio se kolonističkom režimu koji je gušio njegovu zemlju, te je oslobodio Indiju Britanskih stega. Bio je pacifistički vladar.Sankara - marksistički revolucionar.Jeretičari - verske grupacije koje su se okupljale van katoličke crkve u srednjem veku i koje su kao takve proganjane Inkvizicijom i čiji su članovi ubijani strašnom smrću.Šezdesetosmaši - studentski revolucionari koji su se suprotstavljali komunističkom režimu.Sovjetski disidenti - protivnici komunističkog režima u Sovjetskom Savezu. Ubijani, slati u Gulag ili proganjani u Sibir.Bela ruža - miroljubivi pokret u nacističkoj Nemačkoj, nenasilna grupa 5 studenata koji su se suprotstavljali fašistima na pacifistički način.Pepino Impastato i Paolo Bostelini - sicilijanski političari koji su se suprotstavljali mafiji i koji su ubijeni od strane iste.Antiglobalizam - suprotstavljanje globalnim trgovinskim lancima koji osvajaju lokalna tržišta i lokalne zajednice manjih drzava cine siromašnijim.Spinoza - Racionalista koji se suprotstavio teološkim krugovima 17. veka iznošenjem svog mišljenja.
Ausgang - nemacka rec za izlazak, napustanje..Povelja 77 - Peticija u Čehoslovačkoj, čijim se delovanjem izbeglo krvoproliće u revoluciji.Crni Panteri – afroamerička organizacija revolucionarnog socijalizma.1917. - Oktobarska revolucija, ukinuta monarhija u Rusiji. Svi monarsi su potom brutalno ubijeni, zajedno sa decom i poslugom monarha.Osvald Špengler (1880–1936) - nemački filozof istorije, najpoznatiji po delu Propast zapada.Špenglerovo najpoznatije delo u kojem je izneo teoriju da civilizacije prolaze kroz cikluse rasta i propadanja slično organizmima.Sokrat (469–399. p.n.e.) bio je antički grčki filozof, osnivač zapadne filozofije, poznat po svojoj metodi dijaloga i kritičkog ispitivanja, kao i po tome što je osuđen na smrt zbog „kvarenja omladine“ i nepoštovanja bogova Atine.Lukije Sergije Katalina (108–62. p.n.e.) bio je rimski političar i vojskovođa, poznat po neuspelom pokušaju državnog udara protiv Rimske republike, poznatom kao Katalinina zavera.Julije Cezare Vanini (1585–1619) bio je italijanski filozof, naturalista i panteista, poznat po kritikovanju religijskih dogmi, zbog čega je optužen za ateizam i spaljen na lomači u Tuluzu.Nelson Mandela (1918–2013) bio je južnoafrički borac protiv aparthejda, politički zatvorenik, prvi crni predsednik Južne Afrike (1994–1999) i simbol pomirenja i borbe za pravdu.Martin Luter King mlađi (1929–1968) bio je američki baptistički propovednik i vođa pokreta za građanska prava, poznat po nenasilnoj borbi protiv rasne segregacije i govoru I Have a Dream, zbog čega je dobio Nobelovu nagradu za mir.Ernesto Če Gevara (1928–1967) bio je argentinski marksistički revolucionar, gerilski vođa, lekar i simbol antikapitalističke borbe, ključan u Kubanskoj revoluciji, a kasnije pogubljen u Boliviji.Martin Hajdeger (1889–1976) bio je nemački filozof egzistencijalizma i fenomenologije, najpoznatiji po delu Bitak i vreme, u kojem istražuje pitanje postojanja i ljudske egzistencije.
Alber Kami (1913–1960) bio je francuski filozof, pisac i novinar, jedan od glavnih predstavnika egzistencijalizma i apsurdizma, poznat po delima *Stranac* i *Mit o Sizifu*, te dobitnik Nobelove nagrade za književnost.*Država* je filozofsko delo Platona u kojem, kroz dijalog Sokrata i njegovih sagovornika, istražuje pravdu, idealnu državu, prirodu vladara-filozofa i koncept oblika (ideja).Odlomak iz knjige Dijega Fuzara "Misliti drugačije" (Clio, 2020)
Knjiga italijanskog filozofa važan je doprinos borbi za slobodu mišljenja, govora i zastupanja drugačijeg stava od društveno vladajućeg. Onaj ko razmišlja, taj je nekonformista koji ne strahuje od toga da bude u manjini. Najlepši i najmoćniji glasovi ne pevaju u horu nego su svojstva solista. Retki su tako upečatljivi primeri koji pokazuju istinitost ove rečenice kao što je knjiga Misliti drugačije. U čitavom delu autor spori vladajuće vrednosti i norme koje neoliberalni poredak nameće kao samorazumljive atomizovanom globalnom društvu. No, u svom obračunu s potrošačkom kulturom, „profitnom desnicom“ i neoliberalizmom, on ne štedi ni „kulturalnu levicu“, intelektualce i novinare, gramšijevskim rečnikom „funkcionere nadgradnje“, pokazujući da su i oni umnogome doprineli stvaranju jednog politički korektnog diskursa koji sputava kritiku kao conditio sine qua non društvenog razvoja. Upravo zbog toga što je postojeće banalno i samorazumljivo najčešće je pošteđeno kritike, a time je zaprečen razvoj ličnosti i društva.